Žurim na voz, trčim niz eskelator, i jedva uliječem u voz. Zadihan tražim negdje mjesto da se zavalim, i predahnem, prolazim kraj oca i dvoje djece, koji priča sa kondukterom (žena). Radi muzike ne čujem o čemu je riječ, ali predpostavljam da se radi o rezervaciji ili o broju vagona.
Trenutno pregledaš artikle označene voz.
Više stotina putnika je u utorak moralo gurati voz, da bi pošli dalje sa svojim putovanjem. Nakon što je neko povukao prinužnu kočnnicu, voz je stao i tačno na prostoru između dvije električne mreže, pa nije mogao dalje da nastavi. Obično voz proleti tu razdaljinu bez ikakve frke, jer je pri brzini, ali ovaj put su putnici morali gurati da bi se spojio sa strujom. Moram naglasiti, da se ovako bizarno nešto može samo u Indiji desiti.
Pola sata i 3,5 metara kasnije, voz je opet mogao autonomno da se pokreće.
Sjedim i vozim se u vozu, pričam sa sestrom o nekom filmu što sam gledao, a neki malac, čitavo vrijeme trčkara gore dole, niz kupe. Onako malo distrahirajuće i tutnji previše, već mi nakon dvadesetak minuta počel ići na živce.
Ali kontam, dijete je, dosadno mu. Ali opet, roditelji bi valjda trebali pokazati malo respekta ka saputnicima. Razmišljam, dal bi ga lakat moj, onako, nenamjerno, zaustavio, i roditeljima možda skrenuo, pažnju da mu kažu da ne trčkara ko muha bez glave, jer se može povrijediti.
Sjedim u vozu, i kao uvijek ujutro kada se vozom vozim, kunjam. Muzika je tu, kapci teški svaki po jednu tonu. Gravitacija me klupča u klupko neko, a sila fizike i moje zapremine to ne dopušta — prosto nema mjesta da se ja opustim i opružim. Ali eto, nađe se neka pozicija, na jednom guzu i naslonim se laktom na naslonjač i utonem u neki san…
Tagovi: drustvo, Misli, putovanje, sloboda, velicina, voz, zgode
Ulazim u voz, gledam lijevo i desno, da vidim na kojoj strani ima manje ljudi. Izgleda podjednako, pa se odlucim na lijevu, jer se nalazi kupé za odmaranje. Sjedam preko puta neke dvije djevojke, onako u srednjim dvadesetim. Vadim iPod i slusam muziku.
Friški komentari