Stolac

Zovem danas starog i primjetim da mu je glas drugaciji. Zadnji put kad je onako sretan bio sjedili smo u debelom hladu ispod oraha i ispijali kahvu u dvoristu, uz miris ljeta, suhog zraka i nigdje pirka vjetra. Ma uzivao bih covjek, ali nemoze do zraka od suhoce zraka doci. Ali mu je u dusi lijepo.

Al nazad na temu… telefon, stari i vibrantan glas… pitam ga sta ima i tako to, kaze evo me ispijam kahvu i pijem lozu sa komsijom. Tu me puce, zasto je njegov glas takav kakav je.

Pa on je u svom na svom, kuci otisao, i osjeti mu se po raspolozenju, po glasu ma i osmjeh mu kroz telefon zraci od zadovoljstva.

Vidim ni samnom nema vremena da prica, koliko se pozelio starih komsija i svega toga, “dole”.
Nabrzaka mi izblafa da je stigao, kad je stigao i da nikakvih problema nije bilo i kaze, hajd nazvat cu te sutra …

Cudno je to sve, kako covjek sa malo neke izmjene ili rahatluka moze posve da se promjeni. Od kako je zadnji put bio dole, a to je bilo prosle godine u septembru, nije imao takav glas, nije bio sretan. I ako ovdje ima “sve” ili barem ono sto bi vecini ljudi bilo potrebno za opstanak, njemu ono malo znaci vise nego sve ovo sto ima i sto je stekao u Danskoj.

Malo me nekad i strah za njega, covjek je toliko nekakav bezveze kada je duze vrijeme u Danskoj, da se i ponasanjem i fizicki izmjeni. Postane blijed, zut nekakav, mrzovoljan i bezvoljan. Dani mu se cini mi se svode na rad, spavanje i planiranje kada ce za BiH, na odmor. Vecina se nas raduje weekendima, jer tada ne moramo raditi, on ih mrzi, jer onda nema sta da radi i cini, pa mu nikada ona dva dana proci. Ali eto sada je 3 sedmice dole… Poboljsat ce mu se raspolozenje barem na kratko. Barem ce ga zelja minuti neka na kratko znam da je, ali bolje ista nego nista.

Zao mi je samo sto ni ove godine necemo moci da mu zelju ispunimo, gdje ce citava familija ponovo da se skupi u kucu koju je nama pravio vec po drugi put…
Sljedece godine valjda…