Od kako znam za sebe, uz oca sam slušao sevdalinke. Kao mali nisam kontao šta je to, niti me to nešto puno zanimalo kao muzika, ali sam ipak volio poslušati. Neki od ljepših trenutaka sa svojim ocem pamtim uz sevdalinku.
Kada bi on to slušao, on bih uvijek tužan i potišten bio — melankoličan. Onda bi ja kao klinac pitao o tome, pa bi on meni objašnjavao i pričao priče o sevdalinci. Sječam se kada sam prvi put čuo pjesmu o braći Morićima kao i Mujo Đogu po mejdanu voda. Ne znam zašto ali te pjesme su mi ostale upržene u pamćenje i jako se dobro sjećam kada bi sa ocem sjedio na terasi pred akšam, sunce još uvijek obasjava vrhove obližnjih brda, Komanja Brda i Križevca.
Muzika lagano svira, meso na roštilju (ponekad i saću) miriše, mezimo, i otac pijucka jednu lozu iz čokalja. Pa ponekad zapjeva, a ja zapitkivam, i počne tako pričati o stvaranju tih nekih pjesmi. I tako sam i sam razvio tu neku uživanciju u sevdahu i sevdalinki. Mada se lično držim dalje od čokalja i rakije.
Sada, pola moga životnog vijeka kasnije, rado poslušam sevdalinku. Čak što više, najdraža mi je muzika. Sevdalinke mi nikada dosta. Ali sada ih i mogu sam da tumačim. Mada ne mislim niti se smatram da ih tumačim na korektan način, već eto nalazim u njima ono na što mene asociraju. Dok ih slušam, vividno razvijam slike u glavi oko radnji u pjesmi. Možda je to baš to, što me privlači, jer je ne samo duševno popunjavajuća, već i vizualno. A to se ne može baš reći za ovu modernu vrstu muzike.
Nedavni komentari