pokop

Neki dan sam se pitao baš ovo, “šta sada moram da uradim?” — Malo ko od poznanika je znao konkretan neki odgovor koji je bio od pomoći. Fino je to da nikome nije trebalo to, i želim da nikome i ne treba. No jedno su moje želje a drugo je realnost.

Razlog svemu ovome, je taj da nema nigdje, ili ga ja barem nisam uspio naći, vodič šta i kako u slučaju smrti u kraljevini Danskoj. Pa s toga, odlučih da napišem nešto o tome, ako se neko nađe u situaciju u kojoj sam se ja toga dana našao da ima barem neku ideju o procesu. Šta gdje i kako. Ja sam od institucija imao vrlo malo pomoći. A možda se radilo o sreći. No bilo kako bilo, morao sam sve sam da skontam baš taj dan.

13. aprila 2010, umro je moj rahmetli babo. Pošto nikakve želje direktno nije ostavio, mi smo kao preostala familija ostali sa odgovornošću da odlučimo gdje da ga zakopamo. Odlučili smo da bi jedino ispravno bilo da ga sahranimo u njegovom kao i našem rodnom kraju — Stolac. Ali, je ostalo neriješeno, kako to izvesti.

Bili smo član Bosanskog Kulturninog Centra (islamske zajednice) u Danskoj, džemat Kopenhagen, koji su bili od malo pomoći. Nisu nam dosta toga znali objasniti, čak su nam i neke pogrešne informacije dali. A i ono što su nudili, bilo je sve po našim leđima. Da smo uzeli njihovu pomoć oko opremanja mejita, morali bi sve sami da organizujemo i sredimo papirologiju, kao i transport. Odustali smo od njih, jer u tim trenutcima čovjek nema živaca niti snage da trčkara i sređiva sve papire sam, oni taj servis očigledno u članarinu nisu uključili. Tokom dana je i rodbina neka došla, pa su se i oni bacili u istrživanje. Kako su oni svoga rahmetli oca zakopali prije 10-tak godina mogli su nam pomoći sa nekim savjetima. Došli smo do jednog hadžije iz Svendborg-a, koji je bio voljan bio da opremi mejita i džennazu klanja. Također smo došli u kontakt s  jednim čovjekom koji se bavi transportom mejita, kao i organizacijom čitavog procesa. Od jako velike pomoći su nam bili, bilo to da se radi o praktičnoj ili moralnoj pomoći. Stvarno prekrasni ljudi, a da se ne priča o profesionalnosti. Islamska zajednica ili kopenhagenški džemat bi se trebao nešto naučiti od njih.

Posljepodne toga dana smo nakon više sati čekanja u redu i izbacivanja sa veze, stupili u kontakt i sa ambasadom Bosne i Hercegovine, koji su također preporučili istog čovjeka za transport i organizaciju. Od neke velike pomoći nisu ni oni baš bili, jer faktički ne možeš u kontakt doći s njima, čak nemaju ni hitni broj na koji bi se moglo pozvati u bilo koja doba dana/noći. Kada napokon stupiš u kontakt, imaš osjećaj da te se žele što prije riješiti. Imaju svega jedan broj na koji se može zvati. Za konzularna pitanja je otvoren samo od 13-15 sati, a prije toga, se uopšte ne javljaju na telefon. Čekaš po pola sata dok telefon zvoni, i na kraju te samo izbaci. Ili se i ovdje radi o sreći?

Objaviću imena osoba koje su odgovorne za spremanje i organizaciju ovoga svega, čim dobijem dozvolu od istih, da mogu objaviti njihova imena i eventualno druge informacije. Vjerovatno neće imati ništa protiv toga, ali red je da upitam.

Sami proces

1. Kontaktirajte organizatora, on će vam reći sve što ću i ja ovdje, čak i više. Oni će objasniti šta je potrebno da vi učinite a šta će oni da učine za vas. Oni se brinu za svu papirologiju/dokumentaciju, samo neke od stvari će te vi morati da im dostavite.
2. Moraće te kontaktirati i danskog bedemand, koji će da sredi sve potrebne papire oko transporta preko granice. Smrtni list i mrtvački pasoš, sa ovjerom od ljekara (embedslæge)
3. Ako je umrla osoba još uvijek bosansko-hercegovački dražvljan, kontaktirati ambasadu našu u Kopenhagenu.
4. Ako je umrla osoba danski državljanin, onda se treba dozvola izvaditi da se posmrtni ostaci mogu zakopati van Danske. (O ovome ne znam puno, jer je moj rahmetli otac do zadnjeg dana insistirao da ostane državljanin Bosne i Hercegovine. Ali organizator će i to objasniti, šta i kako.)
5. Sprovodnica – link na BiH ambasadi u kraljevini Danskoj
   
6. Potvrda o mjestu pokopa treba da se dostavi u ambasadu BiH u Kopenhagenu. Potvrda se izdaje od islamske zajednice u mjestu gdje se mejit sahranjiva. Suština potvrde je, da naznači da je umrloj osobi obezbijeđeno mjesto trajnog prebivališa.
7. Pasoš dok je osoba živa bila. Potrebno odnijeti u ambasadu da se poništi i zavede u knjigu mrtvih. Ovo organizator čini, jer svakako ide na ovjeru drugih papira potrebnih za transport.
8. Napraviti punomoć sa potpisom osobe koja prijavljuje smrt, da organizator/šofer može u vaše ime da obavi te poslove, kako bi se vama olakšala papirologija. Nije uvijek potrebna, ali ipak od viška glava ne boli.
9. Spremanje mejita će najvjerovatnije organizator da ugovori sa mrtvačnicom ili slično, ovisno gdje će se mejit opremati. Osobi koja će opremati mejita, će biti potrebne dvije osobe da pomognu oko spremanja.

To bi bilo to, za sada. Ako se dosjetim još nečega naravno dodaću ovdje. Sretno kome god ovo bilo od pomoći.

Moram i ovo reći

Žalosno je da ja ovom prilikom moram zamjeriti nekome, ali stvarno sam razočaran nivoom informacija koje naše institucije raspolažu i dijele. U ovakvim barem situacijama bi se trebalo moći savjetovati osobu šta i kako da čini, bez da zvuči kao da je osoba dosadna ili da se nema vremena za takvo nešto. Jer osobe koje kontaktiraju, bilo to, ambasadu, ili islamsku zajednicu, ne zovu iz neke dosade već iz potrebe. A njihov je valjda posao to da pomognu. Ili sam ja pogrešno skontao čitavu poentu ambasade kao i islamske zajednice? Ne moraju oni imati, recimo, osobu zaposljenu za to i da je telefonski dostupna. Ali bilo bi fino kada bi, recimo, na internet stranicama, istih organizacija, bilo nekih informacija gdje se može pročitati, šta i kako u slučaju ovoga ili onoga. Kako se postaviti i koga zvati.

Na netu sam također tražio pokopna društva i slično, i našao sam neke, samo ne za Dansku ili Skandinaviju. Ni njihove stranice nisu bile nešto opširne sa informacijama, ali je važno da se cijena vidjela. Kao da je u tome trenutku cijena i važna. Dao bih vam €500 više da me je neko uputio iz prve na pravi put ili da sam mogao pročitati nešto više o procesu.

Eto neću više, dosta za sada.