Na tome ćelopeku i rijeka Bregava skoro da presuši, može se reći da se pretvori u neki malo jači potok. Djelimično što se njen izvor zloupotrijebljava/eksplotira, djelom nedostatka padavina u ljetnom periodu.

Godina je dvije-hiljade-sedma i u Stocu, gradu koji ima javni vodovod već vjekovima, nema vode zadnjih 15 godina. U Stocu vrijeme nije stalo, u Stocu vrijeme unazad ide.

Vlasti u Stocu, nisu zainteresovane za napredak, već za očuvavanje stranačke stolice.
Sjetih se poslovice, “i žedna preko vode prevesti” — pored modre rijeke, narod nema vode.

Ne idem tako često u Stolac, svoj rodni grad, iz više razloga. Postao mi je stran, ljude ne poznajem, svi su se promjenili, odrasli, odselili, doselili, umrli, a grad Stolac je postao Grad zombi — mrda se još, ali je mrtav. Svake, čini mi se predstupne godine, odem dole, i ništa se promjenilo nije. Ne vidim razloga uopšte ići, jer svaki put kad odem, ne doživim nikakvo zadovoljstvo, samo patnju i ogorčenje.

Ovog ljeta opet planiram otići dole, najviše idem da pomognem starom ostvariti neke planove oko kuće, jer o tome priča po čitavu godinu. Sanjari valjda još čovjek da tu ima neke perspektive. Neću da mu snove kvarim, planira svoje zadnje dane provesti dole, samo mislim da nije svijestan da će ti dani puno duži da budu, a biće ih znatno manje, u situaciji u kojoj se Stolac nalazi. Ali valjda će mu duša na mjestu biti.

Život je… *#%!

Jedne prilike, smo se vozili pola sata u koloni auta, iza zapremnih kola, koje je neki mali konjić vukao. Opet tamo nekud oko Bosanske Gradiške se mogu svinje vidjeti po putu. Na tranzitu kod Banja Luke su ovce u pola frke izletjele, dok ih je čoban na Tomos motoru čobanio.

Ali takvo nešto, na svu sreću, očito nije samo u Bosni vidljivo. Čak ni integracija u Evropsku zajednicu ne može balkanska čuda na putevima da zaustavi.

Tele u Sloveniji, na autoputu.

Gledajući po zakonima i pravilima današnjih birokrata, danas bi svi koji su rođeni u razdoblju od četrdesetih pa do sredine osamdesetih, trebali biti mrtvi. Naši dječiji kreveti su farbani otvornim farbama baziranim na olovu. Na medicinskim kutijama/bočicama, kao ni vratima, ormarima nismo imali dječije osigurače, kada smo vozili biciklo, nismo imali ni kacige.

Kao djeca, vozili smo se u autima, bez pojasa, i bez zračnih jastučića. Pili smo vodu iz šlaufa u dvorištu a ne iz flaše — strahota božija!
Jeli smo hljeb, sa margarinom, pili gazirane sokove sa šećerom — a nismo debeli bili, jer smo skakali vani. Pili sokove sa drugima iz iste flaše — bez da umremo od toga.

Provodili dane praveći kolica i naprave za spuštanje niz brdo, od svakakvog odpada i hrđevine bačene ili ostavljene u provalijama i šumama, samo da bi kasnije skontali da smo zaboravili na kočnice. Poslje nekoliko neuspiješnih spuštanja niz brdo, sredili bi i taj problem. Od kuće bi otišli rano u jutro i ne bi se vraćali do kasno na večer. Niko u kontakt s nama nije mogao stupiti, nije se imalo mobilnih — neshvatljivo.

Bez interneta, bez chatova, playstation, devedesetdevet tv kanala, ali imali smo prijatelje. Išli bi smo vani i našli ih.

Padali sa drveća, lomili noge, ruke, sjekli se, izbijali zube. Niko nikoga nije tužio, jer to su bile nesreće. Niko nikoga nije krivio, osim sami sebe. Tukli se i mirili…

Igrali smo se palicama i šipkama, jeli zemlju i travu, pored upozorenja da će mo izbiti oči jedni drugima ilida će trava rasti iz nas, do kraja našeg života.

Neki učenici nisu bili baš najbistriji, pa ne bi položili i trebali ponavljati godinu — užasno!

Ova generacija je odgojila neke od naših najboljih rješavaoca problema, investora i rizičara. Imali smo slobodu, fijaske, uspijehe, odgovornost i najvažnije znali smo da se odnosimo prema tim pravilima.

Ako se prepoznaješ u ovome — ČESTITAM

Sada u moderne dane, autobusi imaju “stop” dugmad, ali to nije tada bilo. Pa bi se na vrijeme trebalo spremiti i nacrtati na zadnjim vratima, gdje bi kondukter čekao. Malo prije stanice, nekih 200 metara prije, on bi se dreknuo, “ima izaći!” …

Stara dobra vremena.

Onako ne poznavajući nikog, samo gledam šta se piše i gledam ako ima neko od meni poznatih nickova. Nema niko, ali vidim dolazi mi privatna poruka, da ne bih prepričavao iskopirao sma čitav dijalog.

<osoba A> da li dolazis u bosnu??
<osoba A> i kada…
<osoba A> i koje mjesto?
<osoba B> dolazim, ljeti najvise, desi se i zimi …
<osoba A> ok…kuzim..
<osoba A> mene jos nisi prije sretao na chatu??
<osoba A> ako dolazis na chat ovdje
<osoba B> slucajno sam ovdje
<osoba B> ne bih rekao da te znam
<osoba A> ovako…ja inace nudim na chatu vec duze vremena upoznavanje i druzenje….uz malu naknadu….podrucje bihaca i okolice….ali po dogovoru i druga mjesta
<osoba A> naravno….msn…telefosnki
<osoba A> pa…ako te zanima…
<osoba B> uz kakvu naknadu?
<osoba A> lova…ali recimo da je prilicno niska…
<osoba B> da se druzim s tobom za lovu?
<osoba A> mislim ako te zanima…mozes me i bolje upoznati..
<osoba A> a ako te ne zanima…
<osoba A> necu te gnjaviti…
<osoba A>
<osoba A> mislim da si me skuzio..
<osoba B> jel mi se i ovo placa?
<osoba A> ukljucene su ti usluge koje bi te mogle zanimati
<osoba A> ako te ne zanima …
<osoba A> velim..necu te gnjavit
<osoba B> pa jel ima cjenovnik?
<osoba A> pa..recimo da ima…
<osoba A> a recimo da bi o tome mogli preko msn-a ako tebe zanima
<osoba A> ali…velim..ako nisi bas za to…
<osoba A> bolje da odmah kazes
<osoba B> pa nisam probao
<osoba B>
<osoba B> ne koristim msn, koristim AIM
<osoba B> ako te to zanima
<osoba B> gdje se izgubi
<osoba A> ma..tu sam…
<osoba A> velim..nemam Aio
<osoba A> ili kak vec
<osoba A> nego msn..
<osoba A> i inace se tak upoznajem…
<– osoba A has quit (Quit: )

Osta ja bez cjenovnika.

Spremno je već sve i pogledi su sve više učestali na sat, da se ne zakasni na bus, Dubrovnik - Split.
Mrak je, pošli su, u mraku, rulja naroda za njima se u tišini kreće, kao na dženazi. Dolazi bus, i to je kraj. Kraj života i djetinjstva njegovog, ma da on to još ne zna. Trinaest godina, a izbijeglica po drugi put. Pod velom noći se iskrada iz nje.

Dok se vozi autobusom ka Splitu, gleda ispred sebe i skuplja hrabrost da ide dalje i ako je prešao tačku bez povratka, kad je ušao u autobus. Gleda malo u Jadran po zadnji put. Gleda svitanje na Jadranu po zadnji put. Stižu u Split oko osam sati ujutro i uzimaju taksi do aerodroma.

Sunce sija, kao u proljeće, ali u njemu mrak i tuga. Spakovao čitav život u neke torbe i šarene cekere. Čeka u terminalu i prosmatra avione kako uzliječu i slijetaju. Tu je još ljudi kao što je on. Svima je cilj isti. Svi imaju isti izraz u očima i na licu.

Prozivaju naš let, i svi kupe svoje prnje, kofere, cekere, kese i slično. Prvi put leti avionom, i ako je kao mlađi mašta o tome da bude pilot, taj san je već davno izlapio. Sada mu i nije do letenja. Prvi put je na civilnom aerodromu, i ne zna procedure, kako to sve ide. Život će ga naučiti kako to sve ide, ali ne danas. Danas će ga naučiti kako je život, obično sranje.

Sjedi u avionu i kapetan obaviještava da će da polijeću uz vijetar, pa očekiva malo treskanje aviona, i da je to normalno. Sjedi sa sestrom i nekom ženom iz Glamoča. Ona se raspričala, sestra tužna i plače, on šuti i posmatra narod. Gleda ljude u face i dobro ih pamti, razmišljajući da će ih možda nekada kasnije prepoznati. Oni su mu jedini poznanici sada. Ide u nepoznati svijet, i ti stranci su jedini ljudi sa kojima ima nešto zajedničko — bježali su zajedno.

Kroz prozor je vidjeo, dole daleko, plavi Jadran, bijele Alpe, oblake iznad Njemačke i opet vodu. Dugo su opet letjeli iznad vode.

Znao je da nemaju još puno da lete, ali voda se bezkonačna cinila. Malo je tremu imao od toga, gdje ga vode. Na otok, negdje. Prisjetio se kako mu je rođak pričao njegove doživljaje na nekom otoku kojem se ne sjeća ime. Negdje iza otoka Korčule. Bojao se da neće i njega čekati ista sudbina. Ne bi to želio, nije mu se svidjela priča rođakova.

Kroz prozor se ukazalo kopno, ali je opet brzo nestalo, pa se opet pokazalo i tako više puta. Dok kapetan nije obavijestio putnike, da počinje procedure za spuštanje. Kako su se spuštali niže i niže, kiša je počela da pada, vidjele su se kapi po prozorima. Tmurno je sve bilo toga dana. Spustili su se i izašli iz aviona. Malo se radovao, da vidi te domorodce, domaće ljude. Kako izgledaju. Ali su direktno iz aviona u buseve ušli i krenuli nekuda. Pasoše nam nisu kontorlisali, samo nas nakrcali u buseve i odvezli.

Vozili su se kroz Kopenhagen, on je promatrao sve to, odmijeravao i pamtio kuda idu. To ga je otac naučio još kao manjeg, da uvijek pamti kuda ide, kako bi se znao vratiti. Semafor lijevo, semafor desno, pravo, lijevo, lijevo, itd.

Izašli su iz grada, i vozili se autoputem, pa kroz neku šumu, dugo vremena. Mrak je pao, ne vidi se ništa više kroz prozor, odjednom se ukazao veliki kompleks zgrada u sred šume. Kako su se autobusi bližili, sve više i više ljudi je izlazilo da ih dočeka. Na posljetku kada su autobusi stali, bilo je čitav krug taj pun ljudi. Vikali su neki su se ljubili, grlili, prepoznavali i pitali odakle smo, ko smo i slično. On je bezuspiješno pokušao da izdvoji individualne face od te rulje naroda, ali nije mu uspijelo.

Nadao se da će njega neko možda da prepozna. Bilo bi mu lakše. Ali niko, niko nije imao njega da prepozna. Odveli su sviju njih u veliku salu, koja je bila kantina. Tu su mogli da večeraju. On nije ništa mogao, od nervoze. Drhtao je i uzaludno gledao u ljude oko njega. Nikoga ne poznaje. Toliko ljudi, niko poznat.

Nakon sat vremena, pozvani su na sastanak u neku kancelariju, gdje su pričali sa policijom, slikali se i dobili identifikacijske kartice.

Dobro došli u Dansku, su bile zadnje riječi prevodioca.

Pitam ko je, kaze Gospodin i Gospodja Donaldson. Kontam, ono hajd super, mislim se, jako vazna licno u pm. Nemam nista protiv ljudi, skroz su okej, ali sada praviti neki spektakl oko toga ne vidim razloga. Jes da im je cerka sada kraljevskog statusa. Ali eto reko da se pohvalim. Ma da sam se nadao da ce cerkica i zetonja da im dodju, ali sipak.

Druga stvar sto se desila, znacajna danas su dvije djevojke koje su bile spremne da me zadovolje da bi ih pustio da prenoce kod nas. Jah znam da zvuci primamljivo za svakog muskarca, ali ja nisam svako. I ako sam razmisljao, i prepirao se sam sa sobom u dubini duse mi, ipak sam odbio ponude.

Ova jedna je uporno pokusavala da namjesti svoje velike grudi u nekom ocito premalom grudnjaku. Ufatila mi jos namigivati i cmoke slati, kao iz najjeftinijih porno filmova. Ne gledam ja to, pricao mi jednom jedan prijatelj! Mislim na porno filmove.. Ma ne, ne mislim na njih ja, samo sam mislio u toj recenici.

Oh da, mislim da sam 100 puta u toku noci preslusao jedine tri pjesme koje imam na poslu.

Samo ti - Davor Ebner
Beba u stomaku - Nino Prses
Volim te kad pricas - Azra

Govori mi kolega, ako pustis jos jednom te 3 pjesme ubit cu se… I ako ne razumije ni jedne, dosadilo covjeku…
Dok slusam pjesme osjecam se nekako cudno.. i mislim da Hladno Pivo najbolje opise taj osjecaj u pjesmi “U ritmu moje dlakave guze” ..

Osjećam se kao govno u zraku

Dođeš da se napiješ vode, taman se namjestiš, a nešto onako iz mraka bahne i prepadne govno u tebi. Ne znaš jesi li se spišao od straha ili si se polio vodom.

Naravno Bakica, rahmet mu duši, nije mržen bio među rajom.

Dobijem neki, “a-ha, domovina moja” osjecaj…
Ne mogu ga opisati, valjda to treba osjecetiti.

Neki dan sam bas gledao nesto na TV-u nemam blage o cemu je bilo, pokazivali su globus sa drzavama svijeta oznacenim, i ja ugledao Bosnu i Hercegovinu, i taj osjecaj dobih. Pogledam, Dansku, ali nista… nista…

Interesuje me da li je to do mene nesto, ili tako svi osjecaju?
Pricao sam o ovome jos sa jednim rusom, koji je izbjegao prije 20 godina iz Rusije u Ameriku. I on ne osjeca nista prema Rusiji, taj osjecaj dobija, kaze, samo kada ugleda ameriku. Kao prepoznaje moje osjecaje, samo sto se ne pali na domovinu u kojoj je rodjen, vec ovu “novu”.

Mora da igra neku ulogu i razlog dolaska/odlaska…