Onako sva nekakva zbunjena, vidim ne može da nađe, odem i pokažem joj gdje se nalazi. Tu skontam isto da nema ni obuču na nogama. Neugodna situacija skroz, pita koliko košta. A ono da bruku još veću napravi, paket košta 69,- kr.

Onako kroz osmijeh kažem, 69. Ona se izgleda još više zbuni, jer ne zna sada ni pare prebrojati. Kaže da nema dovoljno, iako ja vidim da ustvari ima. Ponudim da stavi onda na račun od sobe.

Na šta ona odgovara, da se ne sjeća broja sobe. Kontam ono, ok, nije frka, kako se prezivaš, nači ćemo sobu.

Kaže ne znam ni to. Tu se malo zabrinem, ali ona brzo doda, da ne živi tu, već da je došla u posjetu sa našim gostom.

Kažem joj da ima ipak novaca dovoljno, i uzmem ono što mi je potrebno. Nakon čega ona ode, da se zabavlja.

Ali ne ode daleko, vraća se ubrzo i još stidnije ovaj put pita, da ne može u lift uči. Lift se aktivira karticom, koju gosti samo imaju.

Aktiviram joj lift, i spremim je gore, ali ona uskoro opet dolazi, ovaj put sva crvena i sakriva rukama lice, od stida. Ne sjeća se sada ni broja sobe. Ni imena se ne sjeća ničega.

Tu prizna da je malo pijana, i da je došla sa nekim našim gostom koji ju je pokupio u nekom baru. I da je pravo sladak, ali to meni ništa ne pomaže. Ne pamtim imena i face 800 ljudi, koje vidim na 2-3 minute. Na njenu žalost.

Naime, ostalo joj je sve u sobi njegovoj. i cipele i neka odjeća, i telefon, i novčanik, i ključevi. Nemože čak ni kući doći.

I na kraju je morala momka zvati, da dođe po nju ili da vidi ako će platiti taksi.

Pouka ove priče je, pamet u glavu sine!

To jutro su isto zaboravili spakovati svoje kartice za kasu, tako da je druga smjena koristila njihove kartic, pa tako razliku poprilicnu velike napravila u kasi.

Pola sata nakon sto smo na poslu, dolazi ovaj jedan i govori mi kako je umoran. Kontam ono u sebi, pa jesam ti ja kriv? Molim te lijepo, zivi 2km od radnog mjesta mu, za 10-15 minuta moze pjeske doci na posao. Ja se vozim sat vremena vozom, i on ce meni on umoran.

Mrzim ljude koji ne znaju da raspolazu vremenom. Mislim ono, u redu je nekada trositi vrijeme na gluposti i pustiti mozak na otavu. Ali treba znati i raspolagati vremenom tako da ne dolazis na posao non stop umoran i kukas meni o tome. Jer nisam dosao da te slusam kako si radio ovo radio ono, da bi poslje onda kukao o umoru. Sam pao, sam se ubio. Ili ces spavati ili ces lumpovati, ali na posao da si dosao vala spreman za posla.

I zato kad je dodjem na posao nakon nekoliko dana pauze, nadjem cisti haos na radnom mjestu.

Dancima, ili ljudima inace, fali discipline. To se vise ne uci u skoli, a niti kuci, cini mi se. To je nesto, izgleda, sto je prepusteno onako individualizmu.

Razmisljam da uzmem ponudu i promjenim skroz radno mjesto i vrstu posla…

G: Sta je ono pored WC-solje? Pisoar?
FD: Ne gospodjo, to se zove bide.
G: Ah ok, hvala.

G: Koji bus bih trebao uzeti do Kongens Nytorv?
FD: Bus br. 15
G: A, kako cu ja znati koje je bus 15?
FD: *zanijemio*

Ovaj sljedeci treba malo uvoda, Grupa gostiju dosla i pri check-in smo im podijelili koverte koje je njihova firma pripremila za njih. Valjda obavijestenje o nekom aranzimanu, Gala vecera i fazoni…

Pokazivajuci na neotvorenu kovertu pita gost, Gdje je ova gala vecera?
FD: Umm, ne bih ti bas znao reci, ali jesi li pogledao sta pise u koverti?
G: Nisam.
FD: Mozda bi trebalo pisati unutra?!
Gost otvara kovertu i iznenadjeno uzvikiva, Tivoli… Nakon cega mi se zahvaljiva.
FD: *IDIOT*, pomislih…

Ja sam odradio oko 40-tak računa, dok je on zujao i blejao oko mene i zavlačio se nekud da bi izbijegao rad. Primjetio sam to pa ga nisam ni zamarao s tim, kontam bolje da mi se ne petlja. Ali tu kad sam pred kraj došao on pita ako može otići da jede (na temu jela ću da pišem drugom prilikom). Kontam gdje ćeš sad jesti u pola frke. Rekao mu da sačeka minut-dva, dok ja ovo završim pa onda, kad se ono ko nudi se za pomoć, ja odbijam ono kontam, sad ću završiti ne trebaš mi pomagati kad do sad nisi. Ali on insistira kao ako ništa mogu ti pomoći savijati račune, hajde kontam nemože tu ništa sjebati.

U pravu sam bio, ne može sjebati, ali ja savijem 4 računa dok on savije jedan. Tako da sam ja savio kilo računa dok je on savio četiri. Poslje je počeo da ih stavlja u koverte, e tu je već pošlo niz brdo. Pa ne znam koliko to teško može biti, ali očito poprilično teško. Kao prvo sporo i to radi, ali hajde što je spor, on pravi greške. Ubaci pogrešan račun u pogrešne koverte. Poslje gledam i kontam, fali mi koverti ili je do automatike moje. Ali pregledam sve i sve je ok, osim onih što je on radio. Pa idi tamo u pm ne ometaj me.

Eto to smo kao završili on nestade negdje. Nađem ga čitajući novine, one neke penzionerske novine, tabloid novine u kojima su samo tračevi o poznatim osobama, kraljevskoj familiji i tako te gluposti. Zabalio je na nekim slikama neke glumice ili pjevačice polu gole. Zabalio, ali bez pretjerivanja, izbečio oči kao da žensko nikad golo nije vidio, čovječe. Još ono na glas komentira, “jao kolike sise”.

- Odem da ga ne ometam.
A on trči za mnom i komentariše kako je Paris Hilton dobra. Razog tomu je, pokaziva mi, ekspozirani milimetar njene bradavice na jednoj dojci.

Malo se čega prepadam, ali njega sam se prepao u tome trenutku, zabalio, pjena oko usta, izdrečio oči, psiho pogled, pokaziva prstom na sliku, kao da je otkrio Ameriku. Hajde da se vidi dojka ili bradavica pa možda bih i razumio njegovo uzbuđenje, ali ne vidi se ni to, onako nazire se samo ivica.

Njemu bi sevap bilo kupiti “date”, ma da bi mi te djevojke žao bilo.

- On spominje da ne bi želio da radi 2. novembra,

- Ja ga gledam i objašnjavam mu, “da pravim šemu koja će moći da se ponavlja svake četvrte sedmice“.

- On gleda u mene i opet ponavlja, “ali ja neću da radim 2. novembra“.

- “Ama ne pravim ja po datumu šemu pravim po sedmicama i danima, ako te zapadne neki dan gdje ne želiš da radiš, traži slobodno pa će mo se dogovoriti“.

- A on će opet, “ali ja bi da ne radim 2. novembra“.

- “Čovječe! Zaboravi na taj dan, dogovorimo se o tome danu kasnije, sada pravim šemu generalno tako da može da se ponavlja svake četvrte sedmice “.

Jao čudna čovjeka u p.m..
A priča mi isto tako jedna kolegica kako ga se djevojke na poslu boje. Kao negdje je neku počeo da dira… (Koliko je to kokošinjaca prešlo i koliko se uveličalo ne znam, ali ipak nikad mi ne bi palo na pamet, da dohvatim neku od radnih kolegica na neki nepristojan način koji bi se mogao pogrešno shvatiti.)
Drugu je naime zvao iz grada pijan, i pitao je da radi ono što joj on govori. Poslje se izpričao, ali ipak.

Fine oci, osjecam njen pogled u prsima. Nabrzaka skinem pogled s nje.

Prestanem je zagledati, i nastavim svojim poslom, odmaram uz muziku.
40-tak minuta poslje, ona se premjesta i sjeda ispred mene, jer je sjedila na rezervisanom mjestu.
Sjedi tu tako, vrzmam ocima okolo izbjegavajuci njen pogled. Odlucim ipak da zatvorim oci, i ako nema jos 10 minuta do moje stanice. U tome trenutku osjecam njen njezni dodir na koljenu, otvaram lagano oci i vidim je kako otvara usne. Ugasim muziku i ona mi govori da smanjim muziku, jer je kao previse bucna.

Naravno, odgovorim joj i brzo stisam muziku, neprijatno se osjecam, jer mi se nije cinilo da je toliko bucna. Mozda i nije bila.

Ma ni dvije minute proslo nije, voz staje na stanici i ona izlazi na toj stanici.

Kontam se, sta bi? Nije se mogla strpiti te dvije minute?