kvocanje

Kao prvo, gorivo je spalo više od krune manje više preko noći, pa sam napunio rezervoar (je ova riječ smiješno izgleda). Ali dok sam došao do benzinske, uzimajući skraćenicu kroz jedno naselje, koje se zove “Gradski-šumskiput”, skontao sam da bi se ime trebalo promjeniti. A zašto, i u šta, slijedi…

Pa, vozim ja tako, glavnom prometnicom kroz naselje, i ispred mene se uključuje neki tatica, i promoravam me da kočim. Da bi, skrenuo sljedeću ulicu lijevo, koja se naravno nalazi 30-tak metara niže. Opet me primorava da kočim. Ok, ništa strašno. Idem dalje, nekih 200 metara niže, neka se baba uključiva opet ispred mene, i opet moram da kočim kako je ne bi pokupio. Naravno i njoj se žuri da skrene u sljedeću ulicu. Ali ne ona neće lijevo, ona će naime u sljedeću ulicu desno.

E sada se ja pitam, gdje se tome narodu žuri toliko da nisu mogli saćekati tih nekih 5 sekundi dok ja nisam prošao? – Ne što sam ja, neko ili nešto, nego što voze ko kamikaze. Niti gledaju lijevo niti desno pri uključivanju.

I s toga, od sada pa na dalje, će to naselje da se za mene zove, “Kamikazno polijetanje”. A naravno, svi koji znaju imalo o kamikazama, znaju isto tako da istima ne treba slijetanje. Jer im je zabranjeno bilo da se vrate iz “lova”.

E da mi se sve to začini, kada sam izašao iz naselja, vozi neka teta ispred i vidim nešto joj lampera sa lijeve strane, pogledam bolje i vidim da nije zatvorila poklopac od goriva. Sigurno je i ona gorivo sipala na pumpi. Ali važno je da ona priča na telefon dok vozi.