Sevdalinka

Od kako znam za sebe, uz oca sam slušao sevdalinke. Kao mali nisam kontao šta je to, niti me to nešto puno zanimalo kao muzika, ali sam ipak volio poslušati. Neki od ljepših trenutaka sa svojim ocem pamtim uz sevdalinku.

Kada bi on to slušao, on bih uvijek tužan i potišten bio — melankoličan. Onda bi ja kao klinac pitao o tome, pa bi on meni objašnjavao i pričao priče o sevdalinci. Sječam se kada sam prvi put čuo pjesmu o braći Morićima kao i Mujo Đogu po mejdanu voda. Ne znam zašto ali te pjesme su mi ostale upržene u pamćenje i jako se dobro sjećam kada bi sa ocem sjedio na terasi pred akšam, sunce još uvijek obasjava vrhove obližnjih brda, Komanja Brda i Križevca.

Muzika lagano svira, meso na roštilju (ponekad i saću) miriše, mezimo, i otac pijucka jednu lozu iz čokalja. Pa ponekad zapjeva, a ja zapitkivam, i počne tako pričati o stvaranju tih nekih pjesmi. I tako sam i sam razvio tu neku uživanciju u sevdahu i sevdalinki. Mada se lično držim dalje od čokalja i rakije.

Sada, pola moga životnog vijeka kasnije, rado poslušam sevdalinku. Čak što više, najdraža mi je muzika. Sevdalinke mi nikada dosta. Ali sada ih i mogu sam da tumačim. Mada ne mislim niti se smatram da ih tumačim na korektan način, već eto nalazim u njima ono na što mene asociraju. Dok ih slušam, vividno razvijam slike u glavi oko radnji u pjesmi. Možda je to baš to, što me privlači, jer je ne samo duševno popunjavajuća, već i vizualno. A to se ne može baš reći za ovu modernu vrstu muzike.

Tagovi: , , , , ,

“Call on God, but row away from the rocks” — ili ti ga na bosanskome, “Uzdaj se u se’ i u svoje kljuse”.

10. Januar 2010. | Nema komentara

Ulazi par, i onako pazljivo se krecu lobijem, posmatram ih i muskarac prilazi, dok se zenska stidljivo nesto privlaci iza njegovih ledja spustene glave i krade poglede povremeno.

Pita me za Skybar, ako jos postoji na krovu zgrade. Negativno odgovaram i informisem ga da ne postoji vec vise od 10 godina taj bar vise. On se cudi, i objasnjava kako je to bio najbolji bar u Kopenhagenu. Objasnjavam da vise nije bar, na tome spratu, vec da je pretvoreno u apartmane. Pita me za cijenu po noci. Odgovaram, da bi me pitao odakle sam.

Odgovaram i na to, a on ce ti meni, “Ako zapjevam na bosanskom jel moze jeftinije.”
Zapjeva neku pjesmu od Safe, ne sjecam se sada koja je bila, nesto “od bosne bolje zemlje nema” cini mi se da je islo. Pjeva cigo ko svi sretni. Zavrsio sa pjevanjem i kaze, “jel moze jeftinije, vidi komada”, i pokaziva na zensku.

Rekoh da nece moci, a mi nudi Rolex. Zahvaljivam ne hvala, a on mi nudi i dijamantni prsten. Opet ja odbijam ljubazno, i govorim mu da imaju kamere gdje se vidi to sto mi pokaziva. Kao eto pokusavam da mu pomognem, a on ce ti na to, “ma ne, to je moje”.

Okrene se, zagrli zensku i podjose vani, pa se okrenu i kaze, sta kazes, jel dobra riba? Pokazivam kaziprst uzdignut na gore, a on ce ti na to, “da ti je dam”?

Eto kako sam ja posten i fin momak. Da sam kakav bezobraznik, mogao sam sada imati Rolex sat, dijamantski prsten i zensku … Ali eto, nisam…

I evo tek se sada sjetih da pogledam jel mi jos uvijek sat na ruci …

Tagovi: , , , , ,

« Stariji postovi § Noviji postovi »