Sjedimo nas nekoliko u kaficu i diskutujemo onako svakodnevnicu, i ja konstantujem da je Bosna i Hercegovina bjedna, i kako ima previse gladnog naroda. I to nju pogadja, pa mi uzvraca nekim rafalom, kao “sta sam se ja uzdigao”.

Ona je sarajka i cijelo vrijeme je tu. Pokazivam joj rukom na ljude koji cekaju na autobus malo dalje od nas. Sjede u hladu na zemlji, tacnije prasini, jer je zemlja tako suha, ko zna kad je kisa pala, a trava ne raste na onome celopeku. A niti se ko brine da poraste. Vidi se na njima da su sirotinja, da su tek sada s posla, a aksam je vec. Ko zna kad su jutros ustali, da bi zaradili dnevnicu sebi i svojoj familiji.
Koza im se crni, ne zato sto su bili na godisnjem odmori i izlezavali se na plazi 3 mjeseca, vec zato sto su od jutra do sutra na nekoj plantazi rintali zadnjih 3 mjeseca.

Ali ona to ne vidi. Njoj je vazno da ona misli da sam ja ufuran i da sam se izdigao jer sam iz dijaspore. Napade me cura, kao, sto ponozivam Bosnu i Hercegovinu. Ja je ponizavam, molicu lijepo.

Ja joj govorim da ja gledam Bosnu iz jednog drugog ugla, a ne kao sto ona to vidi iz glavnog grada. Ja vidim provinciju, ja vidim bijedu. Ona je u Sarajevu ne vidi. Ma ne vidi je ona ni u provinciji.

Optuziva me sto ja zaradjivam 10-20 puta vise od nje ili nekog drugog u BiH. I iako ja zaradjivam toliko novca da me ne cini to sretnim jer ja nemam zivota. Jer ona ima zivot, jer moze da uziva u zivotu, kao da sjedi i ispija kafu, izlazi, uziva jednostavno. Ima prijatelje dobre, drustvo ovo ono.

Ok, u pravu je, ako je to zivot, onda ja ne uzivam i nemam zivot. Ja ne izlazim tako cesto, ne sto nemogu, vec sto ne zelim. Nemam sta da vidim. Ne da nemam sta vidjeti, vec sam vidio ono sto me zanima, ostalo me ne interesuje pa ne bi ni da gledam. Nije mi zanimljivo gledati ljude koji se opijaju i blamiraju u tome stanju. Da se sutra pola toga ne bi sjecali. To ja ne bi da asociram sa svojim zivotom. Prijatelja nemam za bacati, ali imam par i sasvim mi dovoljno. Ljude koje sam ja nekad poznavao, vise ne poznajem. Ali stekao sam nova poznanstva, kraceg roka, nego njeno prijateljstvo. Ali ipak ih mogu nazvati dobrim prijateljima. Druzim se s njima, ne radim to svaki dan, cujemo se kontaktiramo malte ne svakodnevno, ali svako ima svoj zivot i obaveze, pa se i ne moze uvijek pola dana potrositi na ispijanje kafe. A ne znam ni bil to cinio da sam u Sarajevu ili negdje drugo u BiH.

Mene roditelji nisu ucili da sjedim i ispijam kafe. Nego cim me vide da ne radim nista, zaposle me necim. Pa mi ostalo tako. Volim i ja odmoriti i to, ali ako sjedim ne znaci da dangubim. Mozgam nesto. Ne blebecem satima o glupostima.

Ona je u ratu naucila da zivi iz dana u dan. Ali nije vise rat.
Zasto se ponasati kao da je rat kada nije. Vrijeme poceti planirati zivot, a ne iz dana u dan samo.

Vrijeme je valjda poceti razvijati se, izgradjivati buducnost. Svi zajedno, a ne u ratu, svak za sebe i samo da mi je ovaj dan prezivjeti.

Ja razmisljam o penziji. Ona kako ce sutra dobiti platu i moci ce kupiti cvike sebi. Super, drago mi je da moze priustiti sebi cvike. Ali se nadam da nece potrositi pola plate na cvike.
Ja kontam koliko mjesecno trebam uplacivati u penzino, kada nekad ostarim da ne moram raditi dok ne crknem. Vec dok mi se cefne raditi.

Ustade se cura i ode. Drugi sute svo to vrijeme. Sute jos par sekundi gledajuci za njom, pa medjusobom, i onda se pitaju — “Gdje cemo sada?”

E pa moze biti da sam se ja uzdigao nesto. Moze biti da je do mene. Ali pogledam onda Dansku, pogledam Bosnu i Hercegovinu. Doduse danska nije imala rata, nije imala rak na plucima i drugim vitalnim organima. Ali su slozno radili i napravili neki sistem. Neki dobar sistem, dovoljno dobar, da ljudi iz drugih zapadnih zemalja dolaze da ga studiraju i primjene u svojoj drzavi. Ima tu nesto. Danci ocigledno nemaju zivota, a ni ja s njima.

Bosna i Hercegovina, nije bijeda. Ili je samo Sarajevo Bosna i Hercegovina? Ja nemam zivota, ali imam novaca?