Lična karta (CIPS)

Odlučih ove godine izvaditi i BH ličnu/osobnu kartu, ili ti ga ID. Raspitah se o procesu, rekoše mi razne neke informacije o procesu, ali znajući naš narod, i kako se kvalitetno informacija prenosi, ono s koljena na koljeno, svak malo zabiberi, odlučih ipak otići u opštinu da mi oni kaću šta trebam i gdje trebam.

Prilazim zgradi Opštine Stolac, vidim na jarbolima kako se vijori, zastava Herceg-Bosne. Razočarah se već tu, ali eto, nema se drugog izbora.

Na samom ulazu, spomen ploče poginulim braniteljima Stoca. Od koga zapitah se? Ne nađoh odgovor u sebi. Manje više važno. Ulazim u samu zgradu, dočeka me neka žena, polu pogurena, i govori mi kako me neće pustiti u šorcu. Kontam kakve veze ima šorc. Ono razumijem dostojno se obući, ali oni baš da mi govore šta je dostojno.

Pogledam je mrko, i ignorišem njenu izjavu. Zateknem hrpu ljudi, čaka u redu prije mene. Hajde de čekaj. Tu sretnem bivšeg mi direktora OS Ragib Dizdar, malo sa njim pričam i upitam se, i vidim da žena od prije, i radi tu u opštini. Čistačica, šta li.

Brzo se red odvija vidim, uletim u neku kancelariju, tu tri žene/djevojke rade, kažem šta želim. Za CIPS mi treba rodni list, sa matičnim brojem i uvjerenje o državljanstvu. I to se kao kod njih vadi, tu u opštini. Uzima mi podatke, datum rođenja, ime i prezime, mjesto rodjenja i boravka. i na datumu je već zapelo.

- kažem, 31. mart 1979.
- Koji je to mjesec, jel treći?

Šta ti misliš, ono razumijem da se na hrvatskom kaže drugačije, ali jel znaš i jedan drugi jezik na svijetu? Na prste jedne ruke, mogu nabrojati jezike u Evropi, gdje se mjeseci u godini ne zovu, kako se ne zovu na bosanskome. Možda nije ni pismena. Ko će ti ga znati.

Ne zna sada ni ulicu, jer su promjenili i naziv ulice. Ulica, X Hercegovačke brigade, se sada zove Kneza Domogoja. Ali eto tu joj ja pomogoh. Kao ono Stolac, je tako velik grad, da nije moguće pomatiti tih 10 ulica.

Zamoli me da dođem za dva sata, dok ona to nađe u knjigama i napiše dokument. Te šta ćeš, ne gine mi jedna ili dvije limunade dok čekam. Podne je već pičim tamo, uzimam dokumente, što je pravila, i pravac, po njenim uputama u CIPS zgradu. Tamo opet čekanje, samo jedna osoba usluživa stranke. Proces ekstremno sporo traje, jer se treba potpisati neki mali milion papira, i slikati, uzeti otisak prstiju i tako to. Sat vremena čekanja, da bi mi rekla, fali ti dokumentacije.

Fali dokument sa slikom. Pa slikali su me pri porodu, ne znam što to nisu odma zakačili tada za rodni list. Jer nemam niti sam kada imao, neki naš dokument. Jesam BH pasoš, prije 10-12 godina. Danski pasoš je u redu, samo ga moram ovjeriti. I moram da uplatim u pošti za vađenje CIPS kartice. Te informacije mi niko rekao nije da su potrebne. Čak ni u opštini, a pitao sam šta je sve potrebno. I obrazložio situaciju.

Ovdje sam se toliko naljutio, da sam mogao nekoga ubiti. Sreća njihova da su prilično odmakli zgradu opštine od CIPS zgrade. Dok sam se vratio nazad u opštinu, prošla me je huja, koliko toliko.

Ovjerio, iskopirao, platio, opet u CIPS, čekanje… malo kraći red ovaj put, jer ovi što su prije mene bili, malo su sporiji oko ovih objerenja plaćanja i kopiranja bili, pa sada ćekaju iza mene. Potpiši ovdje, potpiši ondje, Slikanje, otisci prstiju. Dodji za 14 dana.

Eto ga sada sam u CIPS sistemu i ja… Valjda će se ovakve situacije od sada moći izbijeći, jer će valjda sve digitalno crno na bijelo da imaju. Aferim…

I zašta će mi sada ovo? Kažu mi u Hrvatsku mogu sa ličnom kartom otiči. Koji ću …. u Hrvatskoj. Mogu i sa pasošom. Jes da je malo veći i teži, ali nisam od slina, a pored toga, vjerodavniji mi je ovaj pasoš, nego i jedan Bosansko-Hercegovački. Ali eto nek se ima. Ako nekad šta god zateba ovako lokalno srediti. Da me znaju naći. Da i tu postojim negdje zaveden, kao odrasla osoba, a ne kao Titov pionir.