Dnevnik sa posla

Evo opet neka vrsta nastavka serije, “zgodne i nezgode na poslu” postova — doduse nakon malo duze pauze, ali eto nisam bio inspirisan. Danas jesam… Ma i nisam, ali eto kontam da popustim pritisak na ovaj nacin.
Znas ono kad si na poslu i imas osjecaj da ljudi oko tebe ne razmisljaju o poslu vec o tome kada i kako ce kuci da idu. E takav je dan danas kod mene. Dolazim na posao, imao par dana slobodno, i prvo sto vidim je da pola sistema ne radi, jer je jedan od vitalnih modula za sistem pao. Doduse nije ni cudo, kad je napravljeno za DOS-a, ali to je druga prica. Kao drugo, zvali me neku noc u 2 ujutro sa posla, da me informisu kako fali iz sefa 9000DKK (oko nekih 1200+ eura)… Mozda sam radi toga i dosao nadr…n na posao, jer sam znao sta me ceka.

To jutro su isto zaboravili spakovati svoje kartice za kasu, tako da je druga smjena koristila njihove kartic, pa tako razliku poprilicnu velike napravila u kasi.

Pola sata nakon sto smo na poslu, dolazi ovaj jedan i govori mi kako je umoran. Kontam ono u sebi, pa jesam ti ja kriv? Molim te lijepo, zivi 2km od radnog mjesta mu, za 10-15 minuta moze pjeske doci na posao. Ja se vozim sat vremena vozom, i on ce meni on umoran.

Mrzim ljude koji ne znaju da raspolazu vremenom. Mislim ono, u redu je nekada trositi vrijeme na gluposti i pustiti mozak na otavu. Ali treba znati i raspolagati vremenom tako da ne dolazis na posao non stop umoran i kukas meni o tome. Jer nisam dosao da te slusam kako si radio ovo radio ono, da bi poslje onda kukao o umoru. Sam pao, sam se ubio. Ili ces spavati ili ces lumpovati, ali na posao da si dosao vala spreman za posla.

I zato kad je dodjem na posao nakon nekoliko dana pauze, nadjem cisti haos na radnom mjestu.

Dancima, ili ljudima inace, fali discipline. To se vise ne uci u skoli, a niti kuci, cini mi se. To je nesto, izgleda, sto je prepusteno onako individualizmu.

Razmisljam da uzmem ponudu i promjenim skroz radno mjesto i vrstu posla…