Vagabond

Na putu ka poslu, prolazim kraj jedne zgrade, kraj koje su resetke umjesto trotoara. Tako da je ustvari trotoar, napravljen od tih resetki. Ali zanimljivo je da iz tih resetki, tj. supljina, i ljeti i zimi topao zrak izlazi. Zimi je merak proci kraj te zgrade ono kada mraz kosti sjece, malo je ipak drugacije kada je toplo.

Neki dan, tako idem na posao, i sjeverni vjetar reze li reze — u kostima ga osjetis. Prolazim kraj te zgrade, i idem u susret osobi koja se zgurila uz zid zgrade i stoji mirno tu. Sav je prljav, na nogama mu cizme, bermude, i nosi ruksak na ledjima. vjerovatno je to sve sto ima, jadnik. Prodjem pored njega i nemogu da skontam da nema gdje da ode drugo. Vratim se i nudim mu nesto love, da ode sebi ako nista kupiti kafu ili nesto toplo, da se koliko toliko zgrije. On rukom odmahiva i nece, insistiram da uzme novcanicu, ali kao da se naljutio, okrenu mi ledja i nece da cuje. Kontam ono, ok, ako vec ne zelis — uredu je samnom.

Danas prolazim opet pored te zgrade, i vidim jedna druga osoba, mu nudi novac da uzme, ali ni od nje ne zeli da uzme. Prolazim samo kraj njih i kontam, da i ako nema “nista” u svom zivotu da se raduje, ipak ima dostojanstva da ne uzme novac kada mu neko nudi.
Zadivljen sam time…