Sirnica

Žurim na voz, trčim niz eskelator, i jedva uliječem u voz. Zadihan tražim negdje mjesto da se zavalim, i predahnem, prolazim kraj oca i dvoje djece, koji priča sa kondukterom (žena). Radi muzike ne čujem o čemu je riječ, ali predpostavljam da se radi o rezervaciji ili o broju vagona.

Nalazim mjesto i uzimam novine, da čitam malo. Otac sa djecom se smjestio par sjedičta uspred mene. Voz je pošao, dolazi kondukter, i on ju nešto pita opet. Kroz muziku čujem da tok jezika liči našem. Kontam, možda je ruski i ne obazirem se više na to. Kondukter se nije mogao sporazumijeti sa ocem, i ide dalje. Sada čujem priču oca, kako priča s nekim na mobitel. Stišam muziku i zaključim da priča naš. Kroz priču primjetim da ne zna na kojoj stanici treba da izađe jer treba da presjeda u drugi voz, kako bi stigao do destinacije.

Odlučim mu prići i objasniti šta gdje da ulini, jer ja manje više svaki dan provedem 2-3 sata u vozu. Pa sam više kao i kondukter stručan u putovanjima kroz Dansku.

Objasnim mu da treba u Koldingu presjesti i uzeti voz sa druge strane perona za Esbjerg. On mi se zahvaljiva za olakšanjem, i čuđenjem u očima, odkud baš tako da naleti na nekog našeg u vozu.

Odem na svoje mjesto i nastavim čitati novine. Pola sata kasnije prilazi otac meni i pita me, ako želim sirnice, još je topla u foliji zamotana.

Prije nego izađem poželim im ugodan put i saznam da je iz Svedske, pošao kod tetke u Esbjerg.