Bilo je to nekad

Jedan pogled nazad i nostalgija me pukne ko tramvaj…

Gledajući po zakonima i pravilima današnjih birokrata, danas bi svi koji su rođeni u razdoblju od četrdesetih pa do sredine osamdesetih, trebali biti mrtvi. Naši dječiji kreveti su farbani otvornim farbama baziranim na olovu. Na medicinskim kutijama/bočicama, kao ni vratima, ormarima nismo imali dječije osigurače, kada smo vozili biciklo, nismo imali ni kacige.

Kao djeca, vozili smo se u autima, bez pojasa, i bez zračnih jastučića. Pili smo vodu iz šlaufa u dvorištu a ne iz flaše — strahota božija!
Jeli smo hljeb, sa margarinom, pili gazirane sokove sa šećerom — a nismo debeli bili, jer smo skakali vani. Pili sokove sa drugima iz iste flaše — bez da umremo od toga.

Provodili dane praveći kolica i naprave za spuštanje niz brdo, od svakakvog odpada i hrđevine bačene ili ostavljene u provalijama i šumama, samo da bi kasnije skontali da smo zaboravili na kočnice. Poslje nekoliko neuspiješnih spuštanja niz brdo, sredili bi i taj problem. Od kuće bi otišli rano u jutro i ne bi se vraćali do kasno na večer. Niko u kontakt s nama nije mogao stupiti, nije se imalo mobilnih — neshvatljivo.

Bez interneta, bez chatova, playstation, devedesetdevet tv kanala, ali imali smo prijatelje. Išli bi smo vani i našli ih.

Padali sa drveća, lomili noge, ruke, sjekli se, izbijali zube. Niko nikoga nije tužio, jer to su bile nesreće. Niko nikoga nije krivio, osim sami sebe. Tukli se i mirili…

Igrali smo se palicama i šipkama, jeli zemlju i travu, pored upozorenja da će mo izbiti oči jedni drugima ilida će trava rasti iz nas, do kraja našeg života.

Neki učenici nisu bili baš najbistriji, pa ne bi položili i trebali ponavljati godinu — užasno!

Ova generacija je odgojila neke od naših najboljih rješavaoca problema, investora i rizičara. Imali smo slobodu, fijaske, uspijehe, odgovornost i najvažnije znali smo da se odnosimo prema tim pravilima.

Ako se prepoznaješ u ovome — ČESTITAM