Socijalno druženje šutnjom u javnom transportu

Poznavati ljude a ustvari ne znati ih, to se meni dešava zadnjih pet godina. Odkako koristim javna prevozna sredstva. Prvo sam svakodnevno išao u školu vozom, a sada na posao. U gradu vidiš ljude s kojima zajedno čekaš voz, ali riječi progovorio nisi s njima, pozdravljaju te bilo to sa kratkim “hej” ili prijatnim osmjehom prepoznavanja onako samo u prolazu. Čudno skroz.

Tako sam upoznao jarana jednog, jer smo iz istog grada išli u istu školu u drugom gradu. Nakon par dana viđanja na stanici pozdravili se i umjesto da šutimo počeli da pricamo. U danskoj je narod poprilično otvoren i pričati o svačemu mogu, ali imaju neka nenapisana pravila, kao da se zna gdje se ljudi mogu upoznavati i sastajati. Stanica to nije, očito. Da je uz pivo, e pa to već može.

Neki dan me pozdravlja neki tip u prolazu, razmišljam, poznat mi, ali veze nemam odakle, niti znam ko je. Skontam da smo jednom čekali voz zajedno, mislim da smo nekim babama pomogli unijeti kofere. Svako jutro u vozu vidim iste ljude i znam ko gdje ulazi i izlazi. Tako mi je, jedna mala, azijatskog porijekla ali usvojena sigurno, privukla paznju. Ona jadnica svako jutro, gdje god da sjedne, mora ustati za par stanica, jer to mjesto gdje je sjela, je rezervisano. Kako cura više ne skonta koja su rezervisana mjesta koja ne. Možda bih trebao da joj pokažem trikove?

Isto tako jedna djevojka, sjela je jednom kraj mene, to se od tada razvilo u neku vrstu sjedenja zajedno. Kao u skoli kad smo imali osobe s kojima smo sjedili. Više i ne pita ako je slobodno, samo stane pored i pogleda me, nasmiješimo se i zna da može sjesti. Nikada riječi nismo progovorili, osim prvi put kada je trebala sjesti i izaći. Jer naravno sjedila je do prozora, ne zato što sam se bojao da ne ispadne iz sjedišta ili ne daj bože pobjegne, već imam malo duže noge, a sjedišta kao da su za kineze pravili. Nemam s nogama gdje u pm. Pa me ovako pokoja baba pokupi sa svojim koferima preko koljena dok ih vuku za sobom.