Djetinjasta djevojka iz snova

U mraku sjedim ogorčen i tužan, kroz misli mi lete sva sjećanja koja polako ali sigurno blijede.
Pokušavam potisnuti osjećaje koji uporno žele na površinu da isplivaju.
Plafon se osvijetlio, na sekund se čudim tomu, skontah da nije ništa nadprirodno, već da je samo telefon.
Javljam se i njen božanstveni glas čujem, kao od boga poslana.
Mjesecima se javljala nije, kao da je znala da potrebna mi je.
Osjeća mi na glasu da nije sve u redu, ali njoj drago je što glas mi čuje, osjetim to po njenom glasu.
Vibrantan glas sa dragoćom u glasnim žicama priča mi.
Pričamo satima o zivotu i glupostima, sjećamo se starih vremena i lakše se osjećam.
Lakše se osjećam, ne zato što ima nade neke između nas, već jednostavno jer mi je drago da tu je na uhu mi.
Da se ne sjećam, sjećanja koje blijede, sam.
Sjećanja kao i osjećaje u koje sam izgubio nadu.
Daleko je, ali ipak tu je.
Drago mi je čuti njen smijeh, njeno djetinjasto ponašanje.
Slušati kako se bori protiv same sebe.
Kako sakriva osjećaje koji ipak isplivaju na površinu, ali na vrlo kratko.
Stručno ih sakriva opet.
Poželim da mogu i sam tako, ali ne ide.
Valjda vremenom i ja postanem majstor tog zanata.

Dok ovo pišem slušam: Ti mi dusu uzimas sa albuma “Oprosti sto je ljubavna” od Crvena Jabuka