Sjećanje na djetinjstvo, u debelom hladu, na obali ispod smokve uz žubor vode i zvuke cvrčaka
Mozilla je danas izdala najnoviju verziju 3.6 od Mozilla Firefox browser-a.
Šta je novo?
Ma svašta nešto, uglavnom evo već sahatak sa tim se čačkam i izgleda mnogo brži od ranije verzije. Dosta se brže pali, i mnogo brže i radi, ovdje mislim, otvara stranice i slično.
Video spot se može vidjeti na Firefox stranici na mozilla.org.
Tagovi: 3.6, Blog, browser, firefox, Internet, mozilla, software, web
U zadnje vrijeme radim na načinu kako smanjiti, ili ograničiti, pristup proxy server korisnicima. Radeći na istraživanju rada proxy servera i kako ih otkriti, skontao sam da postoje i oni koji se ne mogu otkriti kroz gledanje u HTTP zaglavlja. Postoji čitava mreža koja radi na tome da anonimno surfaš internetom — Tor (torproject.org).
Odlučih da pogledam kako to sve radi, kako bi lakše mogao doći do cilja sa mojim malim projektom. Našao sam jednostavan način da se počne koristiti bez nekih velikih zavrzlama oko podešavanja. (pogledaj link gore)
Ali ipak nije sve išlo tako lagano. Na prvi pogled sve radi kako treba, ali nema pristup internetu. Proxy radi. Tor radi, Firefox dodatak “Torbutton” radi. Ali ja ipak dobijam grešku da, “domaćin nije nađen” (HTTP 504 host not found).
Pokušam sa privoxy, koji se isto često koristi za Tor mrežu. Ali ovaj očigledno nikako ne radi više na mojoj mašini, valjda nije suportiran zadnje dvije verzije ove platforme (Mac OS X 10.6.x).
Odlučim se opet baciti pogled na polipo proxy, koji je standard u Vidalia paketu. Opet se zarovio u konfiguraciju, i ovaj put zapazim dnsUseGethostbyname = yes.
Promjenim to u no, restartujem proxy da se učita nova konfiguracija, i viđu đavla, ono proradi.
Pa eto, ako baš ti, stojiš sa istim problemom, u polipo.conf trebaš naći liniju koja sadrži dnsUseGethostbyname i izmjeniti yes u no.
Tagovi: anonimnost, firefox, konfiguracija, polipo, privatnost, privoxy, proxy, server, tor, vidalia
Od kako znam za sebe, uz oca sam slušao sevdalinke. Kao mali nisam kontao šta je to, niti me to nešto puno zanimalo kao muzika, ali sam ipak volio poslušati. Neki od ljepših trenutaka sa svojim ocem pamtim uz sevdalinku.
Kada bi on to slušao, on bih uvijek tužan i potišten bio — melankoličan. Onda bi ja kao klinac pitao o tome, pa bi on meni objašnjavao i pričao priče o sevdalinci. Sječam se kada sam prvi put čuo pjesmu o braći Morićima kao i Mujo Đogu po mejdanu voda. Ne znam zašto ali te pjesme su mi ostale upržene u pamćenje i jako se dobro sjećam kada bi sa ocem sjedio na terasi pred akšam, sunce još uvijek obasjava vrhove obližnjih brda, Komanja Brda i Križevca.
Muzika lagano svira, meso na roštilju (ponekad i saću) miriše, mezimo, i otac pijucka jednu lozu iz čokalja. Pa ponekad zapjeva, a ja zapitkivam, i počne tako pričati o stvaranju tih nekih pjesmi. I tako sam i sam razvio tu neku uživanciju u sevdahu i sevdalinki. Mada se lično držim dalje od čokalja i rakije.
Sada, pola moga životnog vijeka kasnije, rado poslušam sevdalinku. Čak što više, najdraža mi je muzika. Sevdalinke mi nikada dosta. Ali sada ih i mogu sam da tumačim. Mada ne mislim niti se smatram da ih tumačim na korektan način, već eto nalazim u njima ono na što mene asociraju. Dok ih slušam, vividno razvijam slike u glavi oko radnji u pjesmi. Možda je to baš to, što me privlači, jer je ne samo duševno popunjavajuća, već i vizualno. A to se ne može baš reći za ovu modernu vrstu muzike.
“Call on God, but row away from the rocks” — ili ti ga na bosanskome, “Uzdaj se u se’ i u svoje kljuse”.
|
Nedavni komentari